Raširenih ruku otvorio se oblak

i pčele pustio da piju sokove s grana,

u prozirnoj vodi potoka gledaju se stabla

dok u blizini trči razigrani mrav.

Nebo od cvijeća,

reci da si cvijet,

reci da si vlastiti,

mirisni obraz polja,

istinit kao kiša od proljeća.

Marko Krbot, 7. c                                   Život je lijep

U vrijeme kad sam rođen moja obitelj bila je zaokupljena Pustolovinama galeba Marka – popularnom dječjom slikovnicom,  pa se dolaskom prinove u obitelj podrazumijevalo da ću se zvati Marko. Obožavani Marko iz slikovnice postao je obožavana, mažena i pažena beba (neki bi rekli i razmažena). U općem divljenju zvali su me čudom od djeteta jer sam od sve svoje braće prvi progovorio, prohodao, prospavao cijelu noć i vozio bicikl bez pomoćnih kotača.

Sve se promijenilo jednog ranojesenskog dana te 2014. godine. Krenuo sam u prvi razred. Za mene itekako drukčiji dan od ostalih u kojem promjenama nije bilo kraja. Postao sam stariji brat! Taj događaj posve je promijenio moj položaj u obitelji. Svi su dolazili diviti se novom članu naše obitelji, a ja sam postao nebitan. Mama se trudila i uključivala me u brigu o bebi, a tata je nas starije dečke vodio na izlete i učio nas igrati nogomet. Meni ta beba uopće nije bila zanimljiva: crvena, zgužvana, samo spava i jede ili se dere. Nisam je htio ni gledati, a kamoli voziti u kolicima. Došlo je proljeće, moj mali brat počeo je duže biti budan, smješkati mi se, znatiželjno me gledati i oponašati moje grimase. I uopće više nije bio ni crven ni zgužvan. Odlučio sam mu pružiti priliku. Mogu reći da smo se dobro skompali. Sljedeće godine dobili smo i sestricu. Jako smo joj se veselili, bili smo spremni za njezin dolazak i nitko nije bio ljubomoran. Naša stara dječja kolica ubrzo smo morali zamijeniti novima koliko smo je izvodili u šetnju. Mislim da smo bili pravi pomagači roditeljima. Tu godinu pamtit ću po njoj - svojoj prvoj simpatiji. Sjedila je dvije klupe ispred mene, a njena svilena, zlatna kosa odvlačila mi je pažnju od brojki i slova. Mislim da sam tada dobio i svoju prvu jedinicu. Glava mi je bila u oblacima i imao sam energije napretek. Bio je to dobar osjećaj.

Zakoračio sam dublje u svijet odrastanja u 4. razredu kada smo otišli u školu u prirodi na otoku Rabu. Kako za mene tako i za sve moje prijatelje bio je to prvi višednevni izlet bez roditelja. Prskao sam svoju zlatokosu čim bi stala uz rub mora, posipavao je pijeskom i, kao slučajno, srušio joj pješčanu kulu. Navečer, u vrijeme kao stvoreno za glazbu i ples, mislio sam staviti točku na i (kako to naši roditelji slikovito vole reći)  cjelokupnoj atmosferi i pozvati je na ples. Cijelu je večer plesala s Tomom iz zadnje klupe! Mislio sam da mi je Tomo prijatelj! Još jedna životna lekcija naučila me da budem oprezan s djevojčicama.

Ah, 5. razred! Zar je već i to stiglo? Očigledno vrijeme brzo leti. Novi učitelji. Nova razrednica. Novi predmeti. Puno posla i očekivanja što od učitelja, što od roditelja. Veselilo me otkrivanje povijesti, osjećao sam se kao arheolog pred nepoznatim otkrićem, geografske širine otkrile su mi koliko je zapravo svijet velik i privlačan. Moje duge noge, o koje sam se često spoticao, dobile su novu svrhu jer su trčale takvom brzinom da smo u ekipnom natjecanju iz atletike na državnom prvenstvu zauzeli prvo mjesto, čime sam si osigurao dodatna tri boda prilikom upisa u srednju školu.  Osjećaj je bio fantastičan. Potaknut ostvarenim uspjehom, počeo sam trenirati rukomet zajedno sa starijim bratom Lukom. Luka  kaže da su rukometaši popularni među djevojkama jer imaju dobre mišiće. Još ponekad bacim oko na prednju klupu gdje sjedi zlatokosa, možda mi strategija sa sportom pomogne. Sport me učvrstio u spoznaji da se napor i trud isplate, osjećaj pobjede kao da ti daje jača krila za još veće izazove, a stekao sam i nove prijatelje istih interesa kao što su i moji. I kad se činilo da život ne može biti bolji, ove godine šokirao nas je novi koronavirus. Promijenio nam je svakodnevicu, način školovanja i druženja, ponašanje prema starijim ukućanima i susjedima. Više sam kod kuće nego u školi. Sport je postao opasna aktivnost na kojoj možeš pokupiti virus i zaraziti ukućane. Maskama prekrivamo lice tako da niti osmijeh ne mogu podijeliti s prijateljima. Ili s prijateljicama. Budimo odgovorni, budimo odgovorni – vrišti s plakata, televizije, s radija.

Izgleda da smo preko noći odrasli - postali smo odgovorniji za svoje zdravlje, ali i zdravlje zajednice. O nama svima ovisi koliko će epidemija trajati i kako će završiti. Što donosi sutra? Teško je planirati za sutra, a kamoli dugoročno. Vjerujem da će dolaskom proljeća svanuti neka ljepša jutra, da ću se naći s prijateljima na haklu u parku, da će moja škola opet imati širom otvorena vrata i da ću izdaleka opet gledati njen široki osmijeh jer – život je ipak lijep, zar ne?

Mentorica učenicima je Sunčica Križan-Kadi, prof.